Turizam koji i bisere oblijeva betonom

Koliko je dokaza potrebno da bi se jasno i glasno ustvrdilo ono za što postoji već toliko naznaka, što se sluti, osjeća, ali se ipak rijetko otvoreno izgovara : da je koncepcija privrede orijentirane na turizam potpuni promašaj?

I da orijentiranje na turizam zapravo donosi štetu, degradaciju, u konačnici i propast – ekonomiji, državi, pa i cijelom društvu?

Jesu li ovakva razmišljanja samo osobni stav, iz tko zna kojeg razloga nastale tlapnje, koje se lako mogu pobiti statistikama o rastu BDP-a, smanjenju državnog duga, izglednim unaprjeđenjem statusa državnih obveznica s razine najsmrdljivijeg, trulog smeća s dna kontejnera na razinu malo manje smrdljivog smeća s vrha hrpe?

Ili se može pokazati upravo suprotno – da ima dovoljno dokaza, činjenica i konkretnih opažanja koji će početnu tvrdnju afirmirati kao istinitu?

Za dokazivanje, Makarska može doista biti reprezentativan predložak:  jedna od najprepoznatljivijih destinacija cjelokupne hrvatske turističke ponude „biser turizma“, centar regije koja se orijentirala isključivo na turizam, nakon niza godina s izrazito uspješnim, rekordnim turističkim rezultatima (prema kriterijima koje javno nameću tzv. Hrvatska turistička zajednica i dominantan dio nacionalnih i lokalnih medija) – trebala bi cijelom svojom pojavnošću pokazivati sve prednosti koje donosi taj navodni turistički uspjeh.

Međutim, već kad se u to mjesto ulazi, neke stvari bodu oči toliko da ih je nemoguće odmah ne zamijetiti: taj neviđeni metež na samom ulazu u grad (ako prihvatimo Makarsku uopće zvati gradom).

Dakle, magistralna cesta koja je napravljena tako da zaobilazi grad, i još uvijek se diči formalnom pripadnosti Državnoj cesti D8, jednoj od tek nekoliko najvažnijih cesta u državi potpuno je preobražena u nemoguću, nezakonitu, nesuvislu spojnu cestu za obližnje kuće, zgrade, trgovine, dvorišta, pa i cijele još nemogućnije, nesuvislije i nezakonitije (iako „legalizirane“) divlje kvartove koji su izgrađeni (preciznije rečeno: izbetonirani) na cijelom prostoru sjeverno od nje.

Tako da se već pri ulasku u mjesto dobiva prva vrlo jasna naznaka „razvoja“ koji je donio „povijesni procvat turizma“: semafori nataknuti na državnu cestu, na istočnom prilazu jedan, a na zapadnom cijeli grozd semafora i križanja koji su se nanizali jedno iza drugog na toliko malom razmaku, da garantiraju zakrčenje prolaska pri bilo kojoj ozbiljnijoj gustoći prometa; izrazito spora i nervozna vožnja preko tih nekoliko kilometara uzurpirane državne ceste gdje se svakih par desetaka metara pojavljuje dodatni priključak na glavnu cestu, problemi su to za bilo koga tko iz bilo kojeg razloga mora prolaziti tom cestom – a za nekog tko se tuda mora voziti poslom, pogotovo ako to mora svaki dan – ta cesta postaje prava muka.

Dosad smo opisivali stanje stvari izvan sezone: za vrijeme sezone gotovo je sigurno da će „proboj“ tih nekoliko kilometara ceste kroz veći dio dana trajati pola sata. Koliki to problem predstavlja za svakog bilo posjetitelja bilo putnika sasvim je jasno; a u kontekstu poslovnih djelatnosti za koje je korištenje ove ceste nužnost, ekonomska šteta uzrokovana takvim stanjem mjerljiva je i velika.

Znači, imamo jedan problem koji postoji godinama i sve je teži. Imamo navodno sve uspješniji turizam što donosi sve veću zaradu, koji je taj problem stvorio (kroz kombinaciju motiviranja divlje gradnje, i stvaranja pojačanog prometa). No ekonomskog povezivanja uzroka i posljedice – nema.

Jedna djelatnost ostvaruje zaradu i uzrokuje trošak, ali trošak zaradom – ne pokriva. Koja je onda društvena svrha takve djelatnosti?

A uzeli smo samo jedan primjer štete-troška koju turizam stvara, a svojom ga zaradom ne kompenzira.

Urbanistička devastacija mnogo je izrazitiji primjer na istu temu, temu nedostatka osnovne ekonomske logike pri zagovaranju „korisnosti“ turizma. Bjesomučna divlja gradnja trajno je narušila osnovnu kvalitetu življenja koju uspješan urbanizam treba osigurati.

Kuće i zgrade bez okućnica, što nabijenošću jedne drugima oduzimaju osnovne elemente komfornog i zdravog stanovanja i življenja – svjetlost i čist zrak; ulice koje to nisu, jer se njima jedva može prolaziti običnim automobilom, a o mogućnosti pristupa ambulantnog i vatrogasnog vozila ne vrijedi ni govoriti; nedostatak javnih prostora i javnih sadržaja – sve je to srozalo mnoga naselja na razinu koja je valjda niža od pretpovijesne: možemo pretpostaviti da su i zemunice praljudi gradili s više osjećaja za planiranje prostora.

I za mnogobrojne nove zgrade izgrađene na osnovi građevinskih dozvola vrijedi gotovo sve navedeno: brutalna preizgrađenost, utiskivanje otužnih i za prostor prevelikih pravokutnih betonskih zdanja svuda gdje je to fizički moguće dokazuje da na ovim prostorima urbanizam egzistira samo u formalno-ceremonijalnom vidu.

A riječ je o prostoru koji se do samo prije nekoliko desetljeća razvijao na tako naprednim načelima urbanizma i gradnje, usklađivanja razvoja prostora s krajolikom da je postao svjetski poznat.

I tu dolazimo do pitanja „’ko to more platit“, tj. kakvu bi zaradu trebao imati turizam i kako bi se ona trebala rasporediti na sve pogođene ovom situacijom da bi se moglo kompenzirati trajno narušavanje kvalitete života?

Daljnje nabrajanje primjera u istom smislu samo potvrđuje ovdje postavljene teze i pitanja, a popis nije lako iscrpiv:

• upravljanje otpadom i ekonomska održivost istog s obzirom na ogromnu razliku u potrebnim kapacitetima ljeti i zimi, te time i potrebu za različito dimenzioniranim režimima upravljanja
• nepostojanje sustava upravljanja otpadnim vodama za lokaciju koja je sve gušće naseljena i opterećena i za koju je po svim civilizacijskim i higijenskim kriterijima takav sustav odavno trebao biti dovršen. Mehanička predobrada izgrađena je još prije 10 godina, a simptomatično je da se još i tada novac očekivao od EU. To jest, odavno se uvriježilo shvaćanje da turizam ne može financijski podnositi ni sama sebe, i da se za puko funkcioniranje tako osnovane privrede treba okretati vanjskim izvorima nezarađenog novca (tj. „upumpavati“ novac u takvu ekonomiju). Očito je da ni naknadne godine „velikih turističkih uspjeha“ nisu ovu situaciju nimalo promijenile.
• slično već navedenom, nemogućnost usklađivanja većine komunalnih sustava s potrebnim kapacitetima i režimima funkcioniranja. Tu je raspon predmetnih problema širok, od nedostatka nužno potrebnih komunalnih parking-mjesta za normalno odvijanje lokalnog života za vrijeme špice sezone do možda najtežeg, funkcioniranja sustava kanalizacije: novokomponirana Makarska, produkt „turističkog uspjeha“ doslovno leži na septičkim jamama, a daleko od toga da se problemi mogu riješiti pukom izgradnjom spojnih cijevi, što zbog pitanja kapaciteta obrade otpadnih voda, a još više zbog velikih problema u funkcioniranju sustava koji radi na drastično drukčijem opterećenju ljeti u odnosu na zimu
• mnogostruki problemi zagađenja, kako oni vezani za naprijed spomenute okolnosti tako i oni koji postoje sami za sebe zahtijevali bi u najmanju ruku poseban tekst.

Problema i loših stvari očito je jako mnogo, pa trebamo pokušati pretresti ono što bi trebale biti najizravnije koristi od turizma.

Dakle:

• na prvom mjestu svakako je izravni porezni prihod države i lokalnih zajednica. Znamo da je on minoran, jer dominantni apartmanski turizam plaća simbolične paušale, a poreza na nekretnine – nema. Znači, u državi zagušenoj ekstremnim poreznim opterećenjem, obljubljeni „strateški podsektor“ apartmanskog turizma u poreznu blagajnu praktički ne unosi ništa. Drugi, manje važni podsektori poput hotelijerstva i ugostiteljstva stalno šalju signale da postojeće porezno opterećenje ne mogu izdržati. Oni, znači, poreze plaćaju, ali od dva buduća scenarija vezana za njih teško je reći koji je gori: polagana propast uz postojeće porezno opterećenje, ili obnavljanje povlaštene porezne stope, koje će uništiti motivaciju za bilo kakav razvoj svih preostalih neturističkih oblasti privrede, a hotele i ugostitelje staviti u poziciju sličnu onoj koju sada imaju apartmani
• zapošljavanje: ne samo da većina radnih mjesta u turizmu nije ni najmanje atraktivna lokalcima, a Slavonci, Bosanci i Hercegovci su se spasili odlaskom na Zapad, ne samo da eventualno masovno zapošljavanje Indijaca, Filipinaca ili Iranaca zvuči više kao fantastični scenarij nego kao realnost – nego se treba pitati i kakve uopće opcije ostaju lokalnim ljudima? Jer turizam na tom planu uzrokuje dvije loše posljedice istodobno: kreira neatraktivna radna mjesta, a posredno, gušenjem svim ostalih privrednih aktivnosti u zonama gdje „cvjeta“, aktivno uništava mogućnost za bilo kakvu alternativu
• porast prihoda prehrambene industrije i trgovina hrane – jedan od rijetkih primjera nedvojbene koristi koju donosi turizam (s tim da je korist za domaću prehrambenu proizvodnju umanjena činjenicom da na policama trgovina stoji jako veliki broj konkurentnijih inozemnih proizvoda). No postoje bar dva „ali“: bilo bi realno analizirati oportunitetne troškove, gubitak prihoda restorana i barova u odnosu na pojačan prihod trgovina. Jer ako je nešto turista motiviralo da u Hrvatsku dođe tko zna odakle da bi tu proveo svoj godišnji odmor, realno je analizirati koliko se gubi time da je takav turist spreman dreždati u redu za kobasice i jaja radije nego uživati u nekom restoranu/baru kao sastavnom dijelu turističke ponude. Koliko turista u Grčkoj i Turskoj, čak Bugarskoj i Rumunjskoj izbjegava ugostiteljstvo i je li to još jedan pokazatelj ekonomske i poslovne neuspješnosti hrvatskog turizma? Nadalje, u računicu treba uključiti i rast cijena hrane koji itekako pogađa domaće ljude, kao i sve „gostujuće“ radnike
• prihod naplate cestarina: budući da je dvomjesečna „deračina“ korisnika autocesta jedini ozbiljan prihod za cestare, a da znamo da se tim prihodom ne mogu niti otplaćivati krediti za te iste ceste, situacija je prilično jasna. I tu se treba pitati kako bi poslovale ceste da njima prometuje dinamična proizvodna industrija umjesto „uspješnog“ turizma (kao što bismo se mogli pitati i koji je bio smisao gradnje cesta koje su trajno osuđene na neisplativost)
• porast prodaje benzina: kako sve veće naftne tvrtke mogu prodavati benzin bilo gdje u regiji, čini se da je postojanost prometa bitnija od kratkotrajne zarade. Ne raspolažemo konkretnim podacima, ali teško se oteti dojmu da su benzinske crpke na turističkim rutama, prazne i puste najveći dio godine, neisplative. Opet se postavlja legitimno pitanje bi li industrija naftašima donijela profit veći nego što donosi turizam.
• povećana potrošnja struje: o poslovanju HEP-a ne znamo ništa bitno, mogu se samo nabaciti neke brojke: statistička cijena struje za kućanstva, pod što se vode apartmani, među najnižim je u EU, 0,12 EUR po kWh, skoro dvostruko manja od EU prosjeka, ali još uvijek veća od prosječne cijene za industriju, koja iznosi 0,10 EUR po kWh. Pitanje je bi li HEP više zaradio prodajući struju vani umjesto da je „čuva“ za turističku špicu, a još veće je pitanje koliko se isplati ulagati u infrastrukturu turističkih zona, koja najveći dio godine donosi nerazmjerno male prihode u odnosu na vršno razdoblje potrošnje. Teško ćemo na ovo pitanje dobiti konkretne odgovore dok god se od uprava javnih tvrtki ponajprije očekuje da budu politički poslušne, ali ne vidi se da bi HEP mogao imati neke koristi od „turističkog uspjeha“.
• čak i pristojbe i doprinosi vezani za ishođenje građevinskih dozvola za nove projekte u najvećoj mjeri se utroše za izvođenje priključaka tih objekata na postojeću infrastrukturu, a za opće potrebe grada, koje su sa svakom novom gradnjom uvećane, ostaje jako malo od tog novca ili ništa.

Od svega što smo nabrojili nema gotovo ničega što bi predstavljalo izravnu korist a da istodobno nije vezano za neku dodatnu štetu.

Prebacimo se sada na drugu vizuru, sliku koju pred sobom ima investitor u najpopularniji i najrašireniji vid hrvatskog turizma, omiljene apartmane.

Pojednostavnjena računica podložna je mnogim greškama i korekcijama, ali može dovesti bar do grube slike, kad se nitko od ogromne vojske ekonomskih analitičara u Hrvatskoj time ne želi ili neće baviti.

Recimo da se gradi jedna kuća s deset apartmana, svaki s 25 m2 površine. Uz nužne prateće prostore, garaže, hodnike i pomoćne prostorije neka to čini građevinu od 400 m2.

Neka se građevina gradi na tri etaže od približno 130 m2, uz koeficijent iskoristivosti od 1 i koeficijent izgrađenosti od 0,3 za nju je potrebna parcela od 400 m2.

Neka cijena cjelokupne gradnje, zemljišta i svih pratećih troškova iznosi 1.000 EUR/m2. Tako dolazimo do investicije od 400.000 EUR.

Zamislimo sad da se u izgrađenoj građevini apartmani iznajmljuju za vrlo pristojnih ali ostvarivih 100 EUR po noćenju. Za deset apartmana to iznosi 1.000 EUR prihoda dnevno. Pretpostavimo da svi troškovi, indijsko-iransko-indijska radna snaga, energenti, komunalije, održavanje, neka plaća ili godišnji profit za vlasnike „odnesu“ pola prihoda. Time za otplatu kredita ostaje 500 EUR po danu. Uz vrlo uspješnih osamdeset dana sezone, to daje 40.000 EUR godišnje za otplatu investicije, odnosno rok otplate investicije od 10 godina.

Čisto akademski gledano, to nije loš pokazatelj. Ali pravi odgovor o isplativosti, nužan za bilo kakvo ozbiljno planiranje ipak donosi usklađivanje sa svim detaljima realnih okolnosti. A te okolnosti se u velikom dijelu nalaze u ekonomsko-pravno-poslovnoj zoni sumraka. I bez detaljnije analize možemo reći da se troškovi investicije mogu smanjiti a vjerojatnost uspjeha projekta povećati ako se gradi na divlje pa naknadno pokuša legalizirati gradnju. Tako se mogu znatno smanjiti sami troškovi gradnje (izvođenje bez permanentnog nadzora omogućuje slobodno varanje na kvaliteti, divlja gradnja u suludom hrvatskom sustavu najčešće smanjuje i ukupne troškove konačnog dobivanja uporabne dozvole), a moguće je i mnogo slobodnije „pritiskati“ na ono što je ostalo od dokumenata prostornog planiranja, pribijati se što bliže uz obalu sa što većom građevinom, naknadno po argumentu svršenog čina utjecati na prenamjenu projektne i okolnih lokacija i slično.

No ni takav pristup ne rješava one okolnosti koje su uvjetovane općim stanjem stvari, a izravno utječu na sigurnost ulaganja: na koju se stranu okrenuti i očekivati stalan dotok jeftine radne snage motivirane raditi za šaku riže bez riješenog smještaja; moda i trendovi u turizmu se mogu brzo promijeniti neovisno o marketinškim naporima turističkog sektora; naposljetku činjenica da sadašnja pravno-politička konstelacija stvara velike poticaje za nastavak „trenda“ divlje gradnje znači i to da svaki projekt koje se izvede danas već u bliskoj budućnosti i sam može biti izložen degradaciji koju će uzrokovati neka buduća divlja gradnja.

Iz svega ovoga može se zaključiti da su uvjeti pod kojima se eventualno može ostvariti profitabilnost ulaganja u ovoj oblasti najblaže rečeno mutni, i da u cijeloj situaciji dominira stanje opće pravne nesigurnosti koje uništava poticaje za bilo kakvu „čistu“, ekonomski-poslovno osnovanu investiciju (neumoljivi ekonomski zakoni koje hrvatski politički etatizam ne može izmijeniti izravno povezuju profit s rizikom, tj. ako se pri planiranju investicije očekuju veliki rizici, onda se u računicu moraju uključiti veliki očekivani profiti).

To su i razlozi zbog kojeg međunarodni kapital, kojeg ima u izobilju, zaobilazi Hrvatsku u širokom luku, i praktički sve investicije izvode „kontroverzni poduzetnici“ te nekoliko superbogatih domaćih grupacija povezanih s politikom. Onaj tip ulagača, dakle, koje možda još dugi niz godina nitko neće pitati jesu li njihovi projekti profitabilni – niti će oni sami sebe to pitati.

Da je nešto duboko trulo u poslovno-ekonomskom turističkom modelu vidi se i golim okom.

Pri kraju svibnja vrijeme je idealno već skoro cijeli mjesec; za većinu potencijalnih turista to su najbolji uvjeti koje mogu zamisliti: blago i toplo proljeće uz dovoljno svježine da se svaki eventualni napor podnosi lakše.

Iako je more još možda prehladno za kupanje za većinu, uvjeti su savršeni za tako mnogo drugih aktivnosti:

• bicikliranje
• dugo hodanje/planinarenje
• kulturni turizam
• zdravstveni turizam
• kongresni turizam.

Unatoč takvim mogućnostima, grad je praktički pust; ako se sporadično i primijeti ikakav trag živosti, on je uglavnom vezan za građevinare koji na sve strane grade nove objekte.

I među svim tim turističkim ulagačima, poduzetnicima, profesionalcima – jedva da ćete naći ikoga kome takvo stanje smeta. Vapaji su pojedinačni, većina šuti; većinu nimalo ne uzrujava što njihovi objekti zjape prazni, iako bi svaki dodatni dan popunjenosti u odnosu na špicu sezone trebao donositi značajnu dopunsku korist. Većina troškova vezanih za ulaganje su isti koristi li se zgrada 30 ili 300 dana, čak i kad se zgrada namjenski gradi za sezonsko korištenje. A povećanje popunjenosti izravno donosi novce u džep. I uza sve to malo se tko uzbuđuje zbog mogućnosti proširenja sezone?! Nije li to najbolji pokazatelj da većina hrvatskog turizma nije niti osnovana na poslovnoj i ekonomskoj logici?

Kada sumiramo cijeli niz pretresenih primjera, teza i detalja, možemo reći da je na unutarnjem planu poslovno-ekonomska utemeljenost turističkih modela u najmanju ruku upitna, a da na vanjskom planu odnosa turizma i šire zajednice na koju djeluje – od turizma ima izrazito mnogo više štete nego koristi.

Zašto se onda turizam u tolikoj mjeri podržava, hvali, tetoši i neprestano gura u prvi plan kao ključna sastavnica ekonomske budućnosti države?

Riječ je, očito, o procesu. U ovakvo, sasvim nenormalno stanje ušli smo postupno, kroz dulje vrijeme, korak po korak, u početku skoro neprimjetno, sve dok vremenom i kumuliranjem, promjene nisu postale jako vidljive. Uzroci su mnogobrojni, a možemo ih domisliti nekoliko (za daljnje razmatranje trebao bi cijeli novi tekst, kao i za mnoge druge teme natuknute ovdje):

1. neprirodno društveno stanje stvoreno je grubim političkim intervencionizmom-etatizmom u kojemu jedni (recimo vlasnici pojedinih kategorija apartmana) ostvaruju većinu koristi, a drugi (recimo ostatak društvene zajednice) solidarno podnose većinu štete-troška. Etatizam, nasuprot liberalizmu, podrazumijeva postojanje povlaštenih društvenih slojeva nastalih političkim protežiranjem i odupire se stvaranju okruženja u kojemu će se javno odvojiti od privatnog, a uspjeh ovisiti o kretanjima tržišta i zdravim ekonomskim temeljima poslovanja, a ne o političkoj podršci (trenutno je izrazito najveći dio hrvatskog turizma na ovaj ili onaj način pupčanom vrpcom vezan za političku podršku),
2. analitički neistraženu ili namjerno skrivenu činjenicu da je turizam zapravo potpuno ekonomski neodrživ jer ne može snositi vlastite troškove niti na razini osnovnog obrtnog ciklusa,
3. socijalistički kult nerada kojemu je rentijerstvo bazirano na pukoj eksploataciji položaja ideal, način da se dobro zarađuje bez truda, znanja, da se poslovno uspije bez rizika i uz minimalan angažman. Iako je to ideal i ne pripada svijetu realnosti, kao i svi drugi ideali, široki krug poklonika kulta uložit će nemale napore za umjetno podržavanje vjere u takav koncept (i ovo bi mogla biti tema za sebe).

Ovdje smo uzeli Makarsku za primjer koji predstavlja cjelokupni hrvatski turizam, a Makarska je zapravo u povoljnijem položaju od jako velikog broja turističkih mjesta: razvijenija infrastruktura i komunalne službe, veći budžet, dulja sezona i lakša promocija mjesta koje se ističe samo po sebi – što znači da je u velikom dijelu hrvatskog turizma stanje i gore nego što je ovdje opisano.

Sve u svemu, može se zaključiti da je ovakav turizam uglavnom zlo i šteta, i da bi bilo koja društveno odgovorna politika trebala poduzeti sve da onemogući njegovo daljnje nenormalno bujanje. Ne samo da ne nude budućnost, nego se stječe dojam da su ovakvi modeli odavno prošli svoj zenit, i da je pitanje daljnjeg turističkog razvoja imalo smisla u doba dok razvijenost nije bila prevelika, i dok se turizam nalazio na svom prirodnom mjestu korisne sporedne privredne djelatnosti, koja je korisna dok je sporedna.

Razvoj koji je sam sebi svrha, koji donosi puno više štete nego koristi a utemeljen je na sumnjivim ekonomskim osnovama nešto je sasvim drugo: pokazatelj teške promašenosti osnovnih ekonomskih koncepcija države.

Tko god ovo pročita, dobrodošao je s argumentiranim primjedbama i komentarima.

---