Hrvatsku se u medijskom prostoru već podugo naziva Apsurdistanom zato što je to zemlja u kojoj normalna logika ne važi, i mnoge pojave i procesi se bolje mogu opisati i objasniti ako se kao polazna pretpostavka uzme da u Hrvatskoj važi obrnuta logika u odnosu na veći dio ostatka svijeta.
Da bih dao prilog takvome razmišljanju, ovdje ću predočiti apsurdistanski tip logike primijenjen na predstojeće predsjedničke izbore, čiju utemeljenost može prosuditi svaki čitatelj, kao i usporediti tu logiku sa „standardnom“ logikom kojom nas ovih dana zasipa eminentna analitika, a koja se piscu ovih redaka doima pravolinijskom, štreberskom, pretjerano konvencionalnom, i što je najvažnije, slabo povezanom s realnosti bespuća suvremene hrvatske zbiljnosti.
Krenimo: prva teza apsurdistanske logike je da bi Milanovićeva pobjeda na predsjedničkim izborima najviše odgovarala Plenkoviću, sadašnjem vrhu HDZ-a, a posredno i cijelom političkom spektru deklarirane desnice.
Svi znamo da je Milanović prgav čovjek, a nakon njegove izrazite prisutnosti u javnom prostoru tijekom premijerskog mandata naučili smo i više: doznali smo da Milanović zapravo ne zna komunicirati ni na koji drugi način nego kroz svađe; i to uglavnom nisu obične svađe, nego grube svađe huligansko-kavanskog tipa koje u pravilu uključuju omalovažavanje sugovornika i stvaranje potpune konfrontacije i netrpeljivosti na osobnoj razini, čak i kad je riječ o polu-apstraktnoj akademskoj tematici koja naprosto vuče diskusiju prema smirenijem i civiliziranijem tonu: Milanović naprosto nije u stanju razgovarati a da nekog ne omalovaži, uvrijedi ili da ne izvali neku grubu i/ili vulgarnu doskočicu.
Primjera za ovakve tvrdnje ima toliko da bi bilo kakvo ozbiljnije nabrajanje nepotrebno pretrpalo ovaj tekst: dovoljno je prelistati neke dnevne novine s vijestima iz razdoblja njegova mandata i svakih nekoliko dana može se pronaći neki barem verbalni incident koji je izazvao Milanović.
Drugi dokazi Milanovićeve nepopravljive prgavosti su razbuktavanje ideološkog rata, koji je i danas jedan od glavnih izvora zagađenja javnog prostora, te angažiranje svjetski priznatog komunikacijskog stručnjaka koji je brzo shvatio da je Milanović beznadno nesposoban za bilo kakvu smirenu komunikaciju, te mu očito pragmatično savjetovao da „nagazi“ još jače s grubostima, jer se u okuženju stalnih svađa i tenzija njegova faktička potkapacitiranost za komunikaciju doima mnogo prirodnije.
Za ove izbore, Milanović je htio-ne htio morao promijeniti strategiju, pa se njegova dosadašnja komunikacijska koncepcija svela na to da govori što manje kako bi si napravio što manje štete, a što se možda može promijeniti tek zadnjih dana uoči drugog kruga izbora, gdje se u situaciji jedan-na-jednu prgavost opet pojavljuje kao donekle logičan izbor, iako će Milanoviću do zadnjeg dana prijetiti opasnost da pretjeranim grubostima sam sebe pokopa.
Ne treba puno dokazivati da bi s Milanovićevom pobjedom na izborima takvo suzdržavanje ubrzo prestalo, jer vidimo da se on i tijekom predizborne kampanje teško kontrolira, a u situaciji pobjedničkog trijumfalizma i prestanka potrebe za glumljenjem nekog drugog – bar do sljedećeg predizbornog razdoblja – praktički je sigurno da bi se on vratio na uobičajeni modus ponašanja.
A upravo to je od neprocjenjive koristi za Andreja Plenkovića. U situaciji kad „stabilnost“ HDZ-a znači stanje u kojemu stranačko vodstvo nema gotovo nikakvu podršku u svojoj bazi, stranka ima male šanse da osvoji većinu na parlamentarnim izborima, a frakcionaštvo i unutarnja trvenja se svako malo pojavljuju – rogobatni i bahati Milanović bio bi neprocjenjiv motivator i mobilizator HDZ-ovog biračkog tijela i njima bliskih grupacija – protiv samog sebe. Sva unutarnja trvenja na percipiranoj desnici morala bi pasti u drugi plan u trenutku kad bi na tako visoku poziciju zasjeo njihov percipirani zajednički neprijatelj. I morali bi se okupiti, oko koga drugog nego oko Andreja Plenkovića.
Plenković bi možda čak i imao komotnu, moralno upitnu ali za hrvatske političke prilike tipično pragmatičnu mogućnost, da za poraz KGK u drugog krugu optuži Milijana Brkića, i tako se eventualno riješi svog najvećeg „unutarnjeg neprijatelja“. Za ovakav scenarij trebali bi se steći i neki drugi uvjeti, ali ovdje ga spominjem samo da naglasim koliko dobrih mogućnosti se otvara Plenkoviću s Milanovićevom pobjedom. Da ne govorim o tome da bi, ako Milanović bude dovoljno kontraproduktivan sa svojim retorikom, HDZ možda uspio i doći do apsolutne većine na sljedećim parlamentarnim izborima. Nekome se takva prognoza može učiniti pretjeranom, ali još jednom bih podsjetio da je Milanović već dokazao izniman talent za izazivanje masovnog iracionalnog bijesa među svojim protivnicima.
Time dolazimo do druge apsurdistanske teze koja proizlazi iz prve: Milanovićeva pobjeda stvorila bi teške probleme Davoru Bernardiću. Podsjetimo se sadašnjeg stanja: nakon što se njegova pozicija mjesecima činila uzdrmanom i teško održivom, sada je jasno da je Bernardić opstao na poziciji vođe SDP-a, a povoljne ankete popularnosti u zadnjim mjesecima samo su učvrstile njegov položaj.
Bernardić je, dakle, trenutno faktički lider percipirane nacionalne ljevice. No što bi se dogodilo ako bi Milanović postao predsjednik? On ionako teško da mašta o tome da će postati „predsjednik svih građana“, i uz njegovu samodopadnost, ambicije, snažan utjecaj u SDP-ovim strukturama, teško je zamisliti da se ne bi poželio ili ponovno nametnuti kao lider, ili djelovati kao neka vrsta korektivnog čimbenika na ljevici, a oba scenarija bi teško zagorčala Bernardićev politički život, možda do nepodnošljivosti. Da ne govorimo o tome kako su najveći Bernardićevi oponenti mahom osobe iz najužih Milanovićevih krugova.
Čak i kad bismo zamislili njonjasti scenarij, gdje bi Bernardić pokušao biti praktičan i kad bi shvatio da mu je realna snaga postala preslaba te odlučio da voljno postane neka vrsta Milanovićevog poslušnika – gotovo je sigurno da bi mu to na dugi rok zaključilo političku karijeru čak i ako bi time kratkotrajno zadržao sadašnju poziciju. Jer time bi izgubio svaki politički integritet, a Milanović bi ga se ionako riješio prvom prilikom, jer elementarna načela makijevalizma nalažu da se nikad tijesno ne surađuje s nekim s kim ste već bili u sukobu.
Za Bernardića osobno bi, dakle, pobjeda Milanovića bila ništa manje nego noćna mora.
Treća apsurdistanska teza obrnuta je verzija prve, a izravno u korelaciji s drugom. Dakle: pobjeda KGK imala bi potencijal postati istom takvom noćnom morom za Plenkovića.
Već znamo da su mnogi vodeći političari na nacionalnoj razini u Hrvatskoj ljudi bez vlastitih vrijednosti i uvjerenja, usmjereni isključivo na osvajanje ili zadržavanje fotelje, da mijenjanju čak i temeljne stavove preko noći, i da se njihova „uspješnost“ ponajprije mjeri sposobnošću brzog prilagođavanja zovu svakodnevnog populizma. Mnogi su takvi, ali Kolinda Grabar-Kitarović otišla je dalje od svih.
Kad su ankete raspoloženja birača uzdrmale njeno uvjerenje u sigurnu pobjedu, kao da je KGK izgubila ravnotežu, ali time je razotkrila ono što se širokom dijelu javnosti, uključujući i njezino očekivano biračko tijelo, nije nimalo svidjelo – nedostatak bilo kakvog čvrstog idejnog i vrijednosnog uporišta koje bi je činilo nečim što se može zvati karakternom osobom – od demantiranja same sebe u samo nekoliko sati, preko nebrojenih ideoloških akrobacija desno-lijevo-centar-naprijed-natrag pa sve do nekonzistentnih, često i nesuvislih govora, KGK nam je svima u zadnje vrijeme ostavila dojam nepouzdane, pa i nestabilne osobe.
Dakle, ako takva KGK pobijedi na izborima, prvo što možemo očekivati je da će njezina zahvalnost i osjećaj obveze prema Plenkoviću ubrzo ishlapjeti. Sjetimo se opet Machiavellijevih mudrosti, pa kažimo da je izgledno da će se njezine prijašnje trzavice s Plenkovićem prije ili poslije obnoviti.
Ovdje dolazimo do nezaobilaznog Brkića, koji se pompozno uključio u kampanju KGK tek u drugom krugu. Time, ako KGK pobijedi, ona ne mora osjećati zahvalnost prema bilo kojoj pojedinoj od HDZ-ovih struja, ali čak može reći da joj je Brkić pomogao više nego Plenković – u svakom slučaju ostaje joj komotna mogućnost da se prikloni bilo kojoj frakciji u HDZ-u, bez osobne obveze prema Plenkoviću, a to samo može značiti slabljenje Plenkovićeve pozicije u HDZ-u, jačanje raznih frakcija ili bar jedne koja će snažno oponirati sadašnjem vodstvu, s neizvjesnim ishodom na buduće djelovanje HDZ-a.
U najmanju ruku nemoguće je zamisliti da ona opet neće poželjeti biti „korektivni faktor“ prema HDZ-u, kad osjeti „zov naroda“, što se dosad već događalo mnogo puta, što može teško zagorčati život sadašnjem vodstvu. S ideološki nabrijanim Milanovićem kao predsjednikom svaku, pa i najargumentiraniju kritiku HDZ-ovci bi mogli komforno odbacivati kao ideološko kritikantstvo, dok bi kritika od strane KGK bila kritika iznutra, i time bi imala veću težinu i dublje pogađala vodstvo HDZ-a.
S druge strane, svaki eventualni budući gaf predsjednice oporbene stranke bi mogle izravno koristiti protiv čitavog HDZ-a.
Kad sve sumiramo, jedva možemo zamisliti kakvu bi korist za HDZ donijela pobjeda KGK na dulji rok, dok bi početni trijumfalizam brzo ishlapio. Malo koristi, puno potencijalne štete.
I napokon, četvrta apsurdistanska teza, povezana sa svima ostalima: pobjeda KGK donijela bi dosta komfora Bernardiću, možda i cijelom SDP-u.
Da se ne ponavlja što je već rečeno, nego da se nadoda: s pobjedom KGK Bernardić ostaje neupitni lider ljevice, Milanović je time izgorio za sva vremena, i trajno prestaje biti potencijalni protivnik. HDZ drži i vladu i predsjednikovanje, i to je zapravo idealna pozicija za SDP-ovo ustrojstvo koje se nije mijenjalo od Račanovih dana – namrgođeni oporbenjaci koji se uvijek bune protiv nečega, a zapravo uživaju u komforu saborskih klupa i poneke sinekure, a bez ikakve odgovornosti.
Koliko je odmaknuo proces negativne selekcije u SDP-u stvaranju ešalona ljudi koji žele puno privilegija a nikakvu odgovornost, najbolje govori činjenica da su i na državnoj i na lokalnim pozicijama rado ustupali vodeće pozicije koalicijskim partnerima i vanjskim ljudima, a brzi bijeg jednog od najeminentnijih SDP-ovaca Zlatka Komadine s ministarske pozicije u tom smislu je simboličan.
Čak i za strateške prilike SDP-a da osvoji vlast u budućnosti, pobjeda KGK ne bi bila loša. Dosadašnja politička povijest pokazuje da SDP nikad ne osvaja vlast, nego mu upada u krilo u trenucima kad se HDZ-ove sheme istroše ili kad oni sami sebi pucaju u noge. A sami sebi će HDZ-ovci više naškoditi što imaju više vlasti, jer htjeli to oni ili ne, uz veću vlast ide i veća odgovornost. Kad se tome doda i mogućnost da i „ljevica“ s vremenom osjeti potrebu za okupljanjem protiv pretjerano moćne „desnice“, opet možemo reći da pobjeda KGK vjerojatno znači vjetar u leđa SDP-u; upravo relativno blizak datum parlamentarnih izbora čini ovakve mogućnosti izglednijim.
===
I time je dosta apsurda za jedan tekst… Čitatelji mogu sami prosuditi jesu li apsurdi u stvari potpuna realnost u Apsurdistanu, koji je zbog takvog stanja stvari i dobio ime. Ispričavam se zbog česte upotrebe izraza „percipirana“ ili navodnika uz pojam ljevice i desnice – to dolazi iz dubokog uvjerenja da Hrvatska niti nema pravu ljevicu ni desnicu, ali o tome nekom drugom prilikom…
Najnoviji komentari