Rita Ora u milosti državnog poduzetništva

Zvanični mjerodavni podaci već su dostupni: prema izvještaju zadarskog javnog poduzeća kojemu je nametnuta organizacija, koncert Rite Ore završio je poslovnim debaklom stvorivši gubitak od više od sedamsto tisuća kuna.

Posebno je zanimljivo vidjeti i konkretnije brojke – kaže se da je prodano oko 5,5 tisuća ulaznica, a kapacitet dvorane je 9 tisuća mjesta. Prihod od ulaznica je nešto veći od 1.100.000 kuna, a u gradskoj upravi tvrde da su pravili kalkulaciju na 8.000 prodanih ulaznica. To bi, dakle, uz cijenu ulaznice od 250 kuna donijelo dva milijuna kuna, 900.000 kuna više nego što se stvarno zaradilo. No budući da još nije niti obračunan porez na autorski honorar i ZAMP, to znači da bi i u super-optimističnom scenariju gubitak bio neizbježan, a u realnosti će možda biti i osjetno veći od dosad iskazanih 700.000.

A to opet znači da za još jedan „poslovni pothvat“ razmahanog „državnog poduzetništva“ ili nije rađena prethodna računica (iako se tvrdi da jest) ili je napravljena traljavo, nemarno i nemotivirano. Kao da se cjelokupnu javnost želi podsjetiti na to koliko je groteskna sama koncepcija „državnog poduzetništva“, u kojemu javni činovnici donose odluke o trošenju javnih novaca na pothvate za čiji se poslovno-ekonomski rezultat uopće ne brinu.

Sasvim je to tipičan pristup „poduzetnih“ javnih činovnika: troše se „ničiji“ novci (a u stvari novci cijele zajednice); ovlaštenje za trošenje imaju mnogi, a odgovornost nitko – dok se posljedični negativni rezultat bahato ignorira pozivanjem na „više interese“ koji se u pravilu ne mogu konkretno dokazati i na neki način izmjeriti.

Istup zadarskog gradonačelnika dobro oslikava taj mentalni sklop: očito se pragmatično uzdajući u provjerenu praksu hrvatske politike da samouvjerena drskost uglavnom ne može naštetiti političaru čak i kad je bez pokrića: on tvrdi da je koncert uspjeh, da „reklamira Zadar i prezentira ga kao destinaciju“.

Kako bismo pokazali koliko se takve tvrdnje kose s elementarnom logikom, potrebno je prisjetiti se kakvu vrstu glazbe izvodi Rita Ora. Globalno poznata zvijezda čvrsto se usidrila u domeni masovne popularne glazbe, domeni u kojoj je poslovni rezultat jedini stvarni pokazatelj uspješnosti. Kao i svaka komercijalno potentna zvijezda, ona je svojevrsna „tvornica novca“ i s njom će u normalnom stanju stvari surađivati, dogovarati poslove i dovoditi je oni koji na takvim aktivnostima žele nešto ozbiljno zaraditi, a ne radi nekakvih „viših interesa“.

Viši interesi se bi se i mogli vezati za neki priznato „uzvišeniji“ oblik glazbe, ali nikako za lake komercijalne note. Da su zadarski stratezi organizirali koncert klasične glazbe nekog prominentnog, ali nekomercijalnog izvođača, ili neku respektabilnu izložbu barem europskog odjeka – onda bi se moglo govoriti o pravoj prezentaciji, a određeni financijski gubitak bi se mogao opravdati u javnosti ako ni zbog čega drugog, onda bar zbog toga što je unutar javnog prostora još uvijek ostao kakav-takav respekt za visoku kulturu i mnogi bi lako uspostavili korelaciju između visoke kulture i „viših interesa“.

Ili, da izvrnemo vizuru, da je koncert Rite Ore doista bio spektakularan uspjeh; da je održan ne u dvorani, nego na velikom otvorenom prostoru, da su oduševljeni obožavatelji proputovali stotine ili tisuće kilometara da bi došli na koncert, da su koncert bar dijelom popratili neki globalni glazbeni mediji; da se, dakle, postiglo nešto slično splitskoj Ultri, ili barem pulskom koncertu Massive Attack, gdje je ova grupa čak pripremila i veliki dio komunikacije na hrvatskom jeziku – tada bi bilo vrlo lako uvjerljivo objaviti uspjeh, pogotovo zato što bi se i ulaznice mogle prodavati skuplje, a promocija destinacije i zarada išle bi ruku pod ruku. Ali vidi vraga, i splitske i pulske uspjehe organizirali su privatni poduzetnici koji se tim biznisom bave i itekako ga razumiju, znaju koga dovesti i gdje, i kako planirati troškove i zaradu, a ne činovnici koji se tuđim novcem igraju poduzetništva a jedino što pokazuju da znaju je demonstriranje bahatosti i neodgovornosti.

Tako da logika kojom se organiziranje poslovno neuspješnog koncerta mega-komercijalne zvijezde naziva uspjehom jer pridonosi prezentaciji Zadra ima smisla samo ako se Zadar želi prikazati kao reprezentativan grad jedinstvene europske države u kojoj caruje etatistički neokomunizam, tržišna ekonomija se prezire i mrzi, privatni sektor i poduzetništvo se smatraju neželjenim i sporednim, a planiranje i odlučivanje zasnovano na ekonomskim i poslovnim kriterijima energično se izbjegava – te ni na papiru dokazivi neuspjeh nije neuspjeh dok Partija drukčije ne kaže.

Ako je to bila svjesna ili nesvjesna ideja, onda organizacija ovog koncerta ima neki, iako perverzni smisao. Jer zadarski primjer je mali ali reprezentativan primjer onoga što se događa uzduž i poprijeko, po cijeloj državi. Od proizvodnje toalet-papira u Narodnim novinama, pretvaranja poštanskih ureda u sajmove drangulija preko zagrebačkog činovničko-nekretninskog biznisa u Jelkovcu i najnovijeg u Podbrežju pa sve do grandioznih planova državnih ulaganja u komercijalni UNP terminal i ponovnog podržavljenja Ine – neopterećen odgovornošću za rezultate, entuzijazam „državnog poduzetništva“ ne posustaje.

Aparatčike etatističkog tipa, koji se dokopaju formalnog ovlaštenja za odluke o investicijama nimalo ne da smesti činjenica da su svi pothvati činovničkog poduzetništva doživjeli debakl te da elementarni zdrav razum nalaže da se tako velike količine novca ne mogu trošiti a da se prethodno ne naprave jako dobre računice i odgovarajuće investicijske studije.

Odnosno, mogu novce tako trošiti privatnici; svoje vlastite novce oni mogu ako hoće i baciti u vjetar, ali oni to u pravilu ne čine; a javni službenici se s javnim novcem tako ne bi smjeli ponašati nikad – a oni to u pravilu čine.

Kao što činovnici ne bi ni trebali imati nikakve veze s komercijalnim investicijama.

Jedan je problem to što je za dobro računanje i dobre studije potrebno je mnogo stručnosti, znanja i iskustva, koje se ne može steći „deranjem cipela“ po hodnicima stranačkih prostorija. Zadarski primjer kadroviranja, simboličan je: „poduzetništvo“ pokreće turistička zajednica, koja se financira proračunskim novcem, a nema nikakvih mjerila kojim bi se pokazalo treba li ta organizacija uopće postojati, a na njeno čelo postavljen je čovjek bez ama baš ikakvog iskustva u predmetnoj branši.

Slično je ili isto u većini drugih primjera postavljanja nositelja odluka o državnim „biznisima“. Političari kao da se trude postaviti ljude sa što manje znanja i iskustva u oblastima o kojima odlučuju, valjda računajući na to da će im takvi kadrovi biti vječito zahvalni zbog nezasluženog imenovanja te posljedično biti beskrajno poslušni. Pravi stručnjaci postali su neprihvatljivi našim političkim kadrovima odgojenog neo-etatizma, jer stručnjaci ne osjećaju da postavljenje duguju ikome doli samim sebi, da su ga zaslužili svojim znanjem i rezultatima, pa sukladno tome nisu pokorni i poslušni, i glatko odbacuju sve neutemeljene ideje političara, već zbog toga što žele zadržati profesionalni integritet.

Tako da za stručnjake u Hrvatskoj već podugo nema mjesta na bitnim funkcijama, ali „državno poduzetništvo“ ima i drugi, još veći problem, a to je sama bit odgovornosti privatnika koji snosi punu odgovornost za svoj pothvat i riskira mnoge teške posljedice ako mu pothvat ne uspije, te stoga mora u poduzetništvo unijeti cijelog sebe – u odnosu na poziciju činovnika koji radi fiksno radno vrijeme za fiksnu plaću, a ne odgovara ni za što niti snosi ikakve posljedice za štetu koju prouzrokuje.

Povijesno je empirijski dokazano da državna privreda vodi države u propast, i uz Kinu koja politički komunizam kombinira s ekonomskim poluliberalizmom, ostalo je samo nekoliko zemalja na cijelom svijetu u kojima se ekonomski etatizam u kojem činovnici vode privredu održava, a to su Sjeverna Koreja, Kuba, Venezuela – i  očito u velikoj mjeri i Hrvatska.

Svaki čitatelj slobodan je korigirati ovaj popis, ali da bi se korekcija prihvatila, trebao/la bi barem pokazati da se u drugim zemljama koje spadaju na popis upravo sada državne tvrtke upuštaju u proizvodnju toalet-papira, a vlada planira podržavljenje naftne kompanije.

Donedavno krajnje zaostale i siromašne zemlje usvajaju liberalnu ekonomsku orijentaciju i tržišnu ekonomiju, uključuju se u globalne trgovinske tokove te preokreću tijek povijesti: jako siromašna Rumunjska već nas je prestigla, uskoro će i Bugarska, a u pretjecajni trak prešla je i Albanija. U svijetu, zemlje poput Vijetnama ili Etiopije doživljavaju  povijesni procvat orijentacijom na tržišnu ekonomiju odnosno proizvodnju. Hrvatska je očito krenula suprotnim smjerom povijesti, mimo skoro cijelog ostalog svijeta.

Čemu se možemo nadati? Malo čemu kada znamo da su saborski zastupnici, svi do jednog, bez obzira na deklariranje verbalne pripadnosti ceremonijalnoj ljevici ili desnici, zagriženi pobornici državnog etatizma. Ne da nema nijedne stranke koja bi se zalagala za jačanje tržišne ekonomije, odmicanje države od privrede, snažno obuzdavanje ničim opravdanog bujanja državnog aparata – nego nema niti jednog jedinog saborskog zastupnika s takvom agendom.

U takvoj situaciji nije iznenađenje pročitati vijesti da se i pozitivni primjeri iz naše priče poput organizatora pulskog festivala spremaju dići sidro. Znajući da su tržišni investitori u industriju i proizvodnju, te developerski i institucionalni investitori u komercijalne nekretnine praktički digli ruke od Hrvatske, a gase se čak i ovakve privatne inicijative vezane za bezmjerno tetošeni i podupirani turizam, postavlja se pitanje hoće li u doglednoj budućnosti ovdje ulagati i poslovati itko tko nije tijesno povezan s Državom i Partijom?

Treba reći u vezi s navedenim primjerima da recimo i u Kini i u Vijetnamu postoji nesrazmjer između političkih i ekonomskih sloboda, ali te zemlje su ranije imale i puno represivnije režime, a razvoj im je počeo s uvođenjem ekonomskih sloboda, dok se Hrvatska iz poluliberalnog društva izmetnula u zemlju gdje se javni službenici bave ulaganjem u komercijalne nekretnine i organizacijom koncerata zabavne glazbe. Polazne pozicije su jako različite, ali ono što je bitno sada i ovdje su trendovi, a hrvatskom trendu etatizacije teško je naći para.

Kako trenutno stvari stoje, Hrvatska se pretvara u globalni eksperiment, ogledni primjerak države koja većinu stvari radi mimo ostalog svijeta. Većina osjeća da to nekako ne sluti na dobro, ali su oni koji žele značajne promjene još uvijek u osjetnoj manjini.